Život iza kulisa pisca krimića.

Svaki put kad netko pročita moj novi roman, često me pitaju kako to uspijevam stvoriti toliko napetosti i iznenađenja. No malo tko shvaća da iza svake stranice stoji mjeseci istraživanja, samoce i ponekad prilično čudnih navika.

Početak dana u tišini

Budim se rano, obično oko šest sati. Kava je obavezna, a zatim sjedam za stol u maloj sobi koju sam pretvorio u ured. Tu nema prozora prema ulici, samo police s knjigama o forenzici i starim novinskim izrezcima. Prvi sat provedem čitajući bilješke iz prethodnog dana.

Često ljudi misle da pisci krimića stalno izmišljaju ubojstva, ali većina ideja dolazi iz stvarnih događaja. Listam arhive, gledam dokumentarce i razgovaram s bivšim policajcima. To je dio posla koji nitko ne vidi.

Istraživanje koje traje mjesecima

Prije nego počnem pisati, moram znati sve o metodi ubojstva. Jednom sam proveo tri tjedna proučavajući otrove koji se ne mogu lako otkriti. Čak sam i posjetio ljekarnu da vidim kako izgledaju bočice, iako sam se osjećao prilično neugodno.

Volim koristiti prave lokacije. Ako radnja ide u Zagrebu, prošetam tim ulicama, zapišem mirise i zvukove. To daje autentičnost koju čitatelji osjete.

Kad riječi ne dolaze

Nije uvijek lako. Ponekad sjedim satima i gledam u praznu stranicu. Tada izađem u šetnju ili se vratim na bilješke. Najbolje ideje dolaze kad najmanje očekujem, često usred noći.

„Ubojstvo mora biti vjerodostojno, inače čitatelj odmah osjeti laž.“

Radim i popise likova. Svaki ima svoju prošlost, motive i tajne. Ponekad napišem cijeli intervju s likom da bolje razumijem kako bi reagirao u određenoj situaciji.

Revizije i konačna verzija

Nakon prvog nacrta slijedi dugo razdoblje uređivanja. Čitam naglas, provjeravam logiku i pitam prijatelje za mišljenje. Najteže je odbaciti scene koje volim, ali ne služe priči.

Na kraju, kad je rukopis gotov, osjećaj je mješavina olakšanja i straha. Šaljem ga uredniku i čekam povratne informacije. A onda počinje novi ciklus.